Hrvatski književni povjesničar i kritičar, diplomirao na Filozofskom fakultetu (jugoslavenske književnosti, njemački, filozofija) u Zagrebu 1917., a doktorirao 1918. tezom o V. Nazoru. Bio je srednjoškolski profesor na Sušaku i u Zagrebu, a od 1930. profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. bio je redoviti član JAZU. Bio je član redakcije časopisa Jugoslavenska njiva (1926), urednik časopisa Mladost (1925–33), uređivač mnogih znanstvenih edicija i antologija. S Vladimirom Nazorom pisao je i srednjoškolske udžbenike.

Započeo pisati kao enigmatičar i pjesnik, a u esejima Naša književnost i njezini historici (Jugoslavenska njiva, 1923) i Između filologije i estetike (Savremenik, 1929) iznio je svoje poglede na zadaću i smisao umjetnosti, posebno književnosti. Povijest književnosti, po njemu, istodobno je povijest duha, atmosfere i filozofije vremena, ali prije svega povijest tijekova života zahvaćena u njegovoj sveukupnosti s najvrednijom odrednicom u središtu pozornosti – čovjekom. Naglašavajući kako književnopovijesna studija mora pokazati koliko život kao totalitet pulsira u književnom djelu, Barac književnu umjetninu stavlja u određeni povijesni kontekst i postavlja tezu o potrebi različitih kriterija u ocjenjivanju književnosti velikih i malih naroda, a iz tog je stajališta proizišao i njegov poznati termin »veličina malenih«. Te postulate konkretizirao je u analizama više hrvatskih (te nekih srpskih i slovenskih) pisaca, posebno u monografijama (Vladimir Nazor, 1918; August Šenoa, 1926; Vidrić, 1940; Mažuranić, 1945), ali je pisao i o manje poznatim književnicima (F. Horvat Kiš, I. Perkovac, L. Botić i dr.). U većim studijama do punog je izražaja došla Barčeva književnopovijesna metoda: uzimajući u obzir i primjenjujući različite metodološke postupke, od pozitivističkih pa do estetskog vrednovanja, služeći se svojevrsnom eklektičkom metodom, uspješno je povezivao tradicionalne postupke s modernim tendencijama u raščlambi književnog ostvarenja. Njegov smisao za sintezu vidljiv je u knjizi Hrvatska književna kritika XIX. stoljeća (1938) te u započetoj povijesti Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, projekta od kojega su objavljene dvije knjige: Književnost ilirizma (1954) i Književnost pedesetih i šezdesetih godina (nadopisala Višnja Barac, 1960). Primjenom komplementarnih metoda Barac je znatno pridonio suvremenoj hrvatskoj znanosti o književnosti, a poredbenim proučavanjima hrvatske književnosti posebno mjestu hrvatskoj književnosti u kontekstu europskih literaturâ.